Već duže vrijeme planiramo posjetiti famoznu Pijanu prugu, nekadašnju žilu kucavicu sjeveroistočnog dijela Istre. To je velika atrakcija na Instagramu i sličnim servisima, djeluje zanimljivo, pa eto “upalismo pilu” i krećemo na put do Kožljaka.

Kožljak

Šetnju započinjemo u Kožljaku, malom uspavanom selu ispod strmih padina Učke. Put do tamo je jednostavan, nalazi se svega par km od velikog kružnog toka u Plominu. Odmah na početku dočekuje nas veselo društvo lovačkih pasa – ovo područje je pravi raj za lovce. Trasa je jednostavna, palimo navigaciju i krećemo na šetnju…

Dvorac Kožljak

Na južnim obroncima masiva Učke uzdiže se strma litica na kojoj leži kaštel Kožljak, uz stari put koji je povezivao antičku Histriju i Liburniju, zadnja je u nizu feudalnih utvrda koje se od Krasa kosinama Učke protežu do istočne Istre. Podignut je na mjestu prapovijesne histarske gradine, a prvi se put spominje u pisanim izvorima 1102. godine među kaštelima koje je grof Ulrich II. Weimar-Orlamunde darovao akvilejskoj patrijaršiji. 

Kožljaku su prirodni štit, ali i impresivna pozadina masivi Učke i Ćićarije, a samom kaštelu prilazi se stubištem isklesanim u živoj stijeni. Na vrhu je rezidencijalni dio opasan zidinama s dvije polukružne kule, a podno kaštela je romanička crkva sv. Hadrijana. Zanimljiv podatak je da je uz kaštel sačuvan i zatvor. Do rezidencijalnog dijela dolazilo se stubištem uklesanim u živu stijenu, opasanim zidinama.

Sudbina Kožljaka slična je kao i za mnoge istarske kaštele, česti sukobi i razna dugovanja njegovih vlasnika učinila su da stalno mijenja vlasnike, od Goričkih grofova, Mlečana do akvilejskog patrijarha i naravno Austrije. Obitelj Barbo, koja je također živjela u kaštelu, u 16. stoljeću dijelom prelazi u redove protestanata, a upravo je jedan od najistaknutijih zaštitnika reformacije u Istri bio Franjo Barbo-Waxenstein. On prima istaknute propovjednike i pisce pomažući protestantima, no, Crkva je ubrzo protjerala sve propovjednike i pisce prepuštajući ih na milost i nemilost inkvizicije.

Pijana pruga

Pijana pruga jest željeznica koja se počela graditi  1948. godine za potrebe prijevoza raškog ugljena i duga je 52,7 kilometara od Raše do Lupoglava. Završena je 1951. godine i bila je u upotrebi sve do 2009. godine otkad propada. Upravo zbog odrona koji su se na pruzi dogodili, ona se iskrivila i u međuvremenu je dobila naziv „pijana pruga“. Taj dio „pijane pruge“ nalazi se podno Učke, blizu naselja Kožljak. Prugu su gradili omladinci i „dobrovoljci“ kojima to i nije bio baš dobrovoljan rad pa su mnogi Istrani emigrirali u Italiju i dalje kako bi izbjegli mukotrpan rad na pruzi ili u rudnicima. Postojao je plan da se pruga poveže i s Rijekom radeći tunel Učku, međutim, to se nikad nije dogodilo, a pruga je u međuvremenu propala i danas je odredište izletnika jer je lako dostupna iz smjera Plomina.

Nazad prema Plominu

Od pijane pruge dobrom cestom vraćamo se prema Plominu. Uz cestu nalazi se veliki broj napuštenih objekata, dobar dio je posve propao. Prilika je to za brojne investitore, pa se može uočiti i dosta obnova i novogradnji. Ima čak i luksuznih objekata sa bazenima, no veliko je pitanje da li su takvi objekti primjereni sa svojom “kockastom” arhitekturom u ovakvim tradicionalnim istarskim selima. Dobar primjer je The One, koji je pravi prst u oko 🙁

Svakako pozdravljamo inicijativu nekih istarskih općina da se ubuduće ne dozvoli izgradnja ovakvih “urbanih vila” koje samo devastiraju istarski krajolik.

Ručak

Ovako dobra šetnja morala je završiti i u dobrom restoranu – Tri murve su bile optimalan izbor, na par kilometara od naše trase. Već sam ulaz u prostor bio je obećavajući:

Roštilj za prave igrače!

Mi smo se ovaj put odlučili ipak za lakše varijante, no zabilježeno je za neki sljedeći dolazak. Počeli smo sa ribljom i goveđom juhom, nastavili sa ribljo – mesnom kombinacijom, zalili sa Cabernet Sauvignonom i i lokalnim kraft pivom Labonom Blonde i na kraju završili sa desertom i kavom – ukupno 132€ za 4 osobe – vrlo korektno!