Utovarivač na gradilištu
Boljun

Jesen je poodmakla, pa jutarnja hladnoća već štipka izletničke obraze. Polazak prije 9h ne bi bio ugodan ni duhu ni tijelu. Žuriti nam nije potreba jer prva nam je postaja Šušnjevica, Ćićarijski kraj.

Blizu smo kuće, no valja nama kroz tunel Učka, pa put ekomuzeja Vlaški puti.

Google nas pogrešno “vodi” do mjesne crkve. Osvrćemo se oko sebe, table ni za lijeka. Vrtimo se jer tu negdje mora biti. Lokalni mještanin hrvatski ne razumije, al’ na talijanskom nam veli “đu, đu” i pokazuje rukama smjer kojim valja krenuti.

Selo je dugačko, vrlo pitomo, urbanistički (još) ne narušenog sklada. No, stanara je malo. Praznih, napuštenih kuća na pretek. Vape za obnovom.

Eto nas do muzeja. Voditeljica je srdačna i susretljiva, na kraju razgleda prihvaćamo ponuđenu kavu. ☕

O muzeju…

Nalazi se u zgradi škole u kojoj danas uče tek 4 školaraca.

Naravno, zdanje je obnovljeno uz pomoć EU sredstava. 😉 Povijesna prisutnost Istrorumunja u ovom kraju razlog je da je i Veleposlanstvo Rumunjske dalo skromnu financijsku donaciju za obnovu.

Susnjevica
Susnjevica
Susnjevica

Mali je ovo prostor, ali sasvim dovoljan da se u njega smjeste inperpretacijski centar i medijateka. Pravi bonbončić!

Voditeljica je i sama žiteljica i zaljubljenica u svoj kraj. Danas jedna od rijetkih koja govori istrorumunjski. Sa rumunjima se kaže, bez prevoditelja, ne razumiju.

Jezik je u izumiranju, al zasigurno će “živjeti” dok je muzeja. A živjet će i povijest, kultura, podsjetnik na život ovoga kraja. A lagan nimalo nije bio.

Zvuči nevjerojatno kuda su sve kročili, kako su se snalazili, što su sve radili i kojim putevima su išli kontrabandi, iliti šverceri, a kako bi pomogli prehraniti svoje obitelji.

Putevima kontrabanda se može i danas. Voditeljica nas upućuje na stazu koja počinje odmah tu, iza ugla. Provirujemo, al’ mi smo si za danas zacrtali drugu trasu, nešto lakšu.

Susnjevica
Susnjevica
Susnjevica
Susnjevica
Susnjevica
Susnjevica

Boljunski kraj

Rezervirani stol za četvero čeka nas u Boljunskoj konobi u 14:30, pa za današnjih 10-ak km trebamo ubrzani korak.

Priroda očarava. Opušta pogled na lišće u šarenim, zagasitim jesenskim bojama.

Boljun
Učka u pozadini
Boljun
kalvarija
Boljun
i kaktusi uspijevaju

Boljun
staro imanje

Paladini, Kurelići, Kurevčija, samo su neka od sela kroz koja prolazimo. Čine ih jedna ili svega par kuća. Slabo su naseljena, ali uz kuće odjekuje lavež pasa.

Na to smo već navikli, ali nismo na slobodan čopor od 10-ak pasa koji nas je okružio. Gazda ne reagira. Pepper sprey je pri ruci. 🙂

Bezopasni su, istrenirani za traženje tartufa. Pokazuje nam gazda današnji “ulov”. Za malu kuglicu kaže može dobiti 15 Eur.

Boljun
čuvar kuće
Boljun
kršnih li momaka

Boljun
tartufić
Boljun
jezerce
Boljun
ljepota prirode

Poljski nas put dovodi do izvora Studenac. Sazidan je u kućici. Podalje njega perila.

Ne želimo niti znati što bi nam rekle stare boljunke o svojoj muci da im se mi požalimo na naše današnje velo delo i 3 “oprane” mašine robe. 🙂

Boljun

Boljun

Baš kao što smo si i zamislili, slobodnog vremena prije ručka imamo taman za kratku šetnju njegovim uličicama.

Kaštel, crkva, glagoljaški natpisi upućuju na veliki značaj tijekom povijesti. A sa vrha brijega, panoramski pogled na Učku i dolinu Boljunčice.

Boljunska konoba

Prolazimo ispod voltice i ulazimo kroz mala vrata konobe. Danas jedina u mjestu. U kaminu vatra, po zidovima starinski predmeti. Ugodna, domaćinska atmosfera.

Požurujemo s narudžbom jer konobar veli da očekuju gužvu.

A dok se čeka valja nam nazdraviti odličnim teraninom i biskom. Hrana je ukusna, al’ palačinke punjene skutom i medom su vrh. Najbolje ikad!

Belaj

Taj se turcizam koristi za nevolju, kad je nešto zlo i naopako. Ali ovdje to dobija potpuno drugo značenje. Hm, možda raskoš i dobro vino? 💰 🥂

Dvorac je u postupku obnove. Interesantno je da dvorac 2012. kupuje ruski financijaš Oleg Belay. Svidio mu se, a nosi i njegovo prezime.

Krasan suživot dvorca i vinarije. A ispred njih nepregledni vinogradi. Plemići su znali kako uživati!

Biti ovdje, a vino ne probati, bio bi pravi “belaj”. Dec crnoga, dec bijeloga. Bijelo pobjeđuje 🙂

Kaštel Possert

Noć se počela spuštati, stignemo još obići jedno mjesto. Parkiramo se podno mjesta Paz.

Rasvjete nema, pa ovako u polutmini kaštel djeluje zastrašujuće. No naš hrabri član pali mobitel i ne odustaje. Mi ćemo za njim.

Utvrda Posert
Utvrda Posert
Utvrda Posert
U mrklom mraku

Za današnji dan dosta.

Uživali smo neizmjerno, naš osjećaj najbolje opisuju Gibonnijevi stihovi:

kako to opisati, ne mogu od sreće di-sa-ti“!


Vrlo lagana, gotovo početnička trasa. Slijedimo lokalne prometnice, cijelo vrijeme smo u šumskom okruženju. Zahtjevnija je završna dionica – uspon ka Boljunu šumskom stazom, no kosina nije prevelika pa se lako savladava.

Nada Jurić