Vikend u Rtini (11)

Rtina

U blizini je Pag, ali i Zadar, i nacionalni park Paklenica. Ima tu materijala za višednevno hodačko istraživanje, no imamo samo vikend pa žurimo.

Zaseoka je više, no najpoznatiji su Miočići. Mirko i Stipe su legende koje povezuje prezime i ovo mjesto.

Do mora smo časkom.

Ima tu i klupica i tuševa, no plaža vapi za uredjenjem.

I ljekovitog blata ovdje ima.

Hodamo makadamom. S lijeve nam je strane Plemićko polje, a s desne more, uvala Plemići.

Penjemo se na obližnji rt koji se zove Ljubljana. Daleko smo od slovenskog glavnog grada no ovdje su ostaci prapovijesnog, antičkog i srednjovjekovnog Ljupča.

Nagrađeni smo krasnim pogledom na Pag, Paški most, Velebit, plavetnilo pučine i obzorja.

Zadnji je dan mjeseca listopada, a sunce još ne popušta.

Ručak su plemićki oslići ulovljeni jutros, tu negdje, u blizini.

Nakon objeda i popodnevne sieste, krećemo put Paga.

Zastajemo na Paškom mostu. Bura ne dozvoljava duže zadržavanje.

U Pagu

U gradskom parku postavljena je vremenska kapsula s predmetima koji svjedoče životu Paga u 2014. godini. Njeno ponovno otvaranje bit će 2064.

Planiramo biti prisutni. 🙂

Središnji gradski trg popločan je bijelim kamenom.

Među kamenim kućama i ulicama koje ga uokviruju su i Galerija paške čipke, Knežev dvor i Crkva Marijnog Uznesenja.

Kameni most Katine blista bjelinom danju, a noću se, osvijetljen raznobojnom rasvjetom, igra svojom refleksijom na morskoj površini.

Povezuje staru gradsku jezgru s Prosikom gdje se nalaze stara solana, tržnica, plaža.

I Zavod za mirovinsko osiguranje je tu. Zgrada u stanju raspadanja simbolično oslikava i stanje mirovinskog fonda u Lijepoj našoj u 2020.

Teško je povjerovati da će se nešto skoro promijeniti, i za zgradu i za Fond.

Zrće, pašku janjetinu i sir ostavljamo za neki budući dolazak.

2. dan

Poprijekim putem krećemo iz Rtine put Ražanca. Prostranstvo je ovo kamena, goleti, krša.

A divljih deponija pregršt! Nakon jednog, još jedan, pa još jedan. 🙁

U Ražanac stižemo obalnim putem, uz kamenjem nasutu obalu.

Odolijevao je u prošlosti mnogim napadima, kule i zidine danas su gordi podsjetnici.

Mjesto se razvija. Polako.

“Pušti me da prođem” nije upućeno putniku namjerniku, već je to uska ražanačka ulica.

Nalazimo informaciju da je mjesto imalo školu 1865., vodovod 1913., struju 1960., a automatsku telefonsku centralu 1990. godine.

Mirila

Na izlazu iz mjesta stajemo uz “mirila”, pogrebna znamenja na kojima su pokojnici zadnji put pozdravljali Sunce prije lijeganja u mračni grob.

Polazne su to stanice za put pokojnikove duše koja napušta tijelo. Priča kaže da su naši preci više štovali mirila nego grob u kojem leži tek tijelo, bez duše.